Samoniklo jestivo bilje Lonjskog polja

Prema namjeni i načinu upotrebe samoniklo jestivo bilje može se razvrstati u više skupina. Najveću skupinu sačinjava raslinje koje služi kao zeleno povrće (divlje povrće). Važno mjesto zauzimaju biljke s jestivim plodovima (šumsko voće) i biljke s podzemnim jestivim dijelovima. Njima treba dodati još začinsko i čajno bilje. Ima i divljeg bilja s jestivim sjemenkama, pa i s jestivim cvjetovima ili cvjetnim pupoljcima. Opsežnu skupinu sačinjavaju jestive gljive, dok primjena drugih nižih biljaka (algi i lišajeva) kod nas nema većeg značenja.

Dostupnost pojedinih skupina jestivog bilja raspoređena je tako da se hranom iz prirode možemo snabdijevati tokom cijele godine. Glavna sezona za branje divljeg povrća je u proljetnim mjesecima (ožujak-lipanj) ; divlje voće sazrijeva od lipnja do kasne jeseni, a to je i glavna sezona za branje jestivih gljiva. Podzemne biljne dijelove najbolje je upotrebljavati za jelo od početka jeseni do kraja zime. Treba još spomenuti da množina i urod pojedinih jestivih biljnih vrsta može od godine do godine znatno varirati. Poslije bogatog godišnjeg uroda nekog šumskog voća može slijediti manje obilna, pa i nerodna godina, u kojoj ćemo to isto voće jedva naći. Posebno su takvim periodičkim razlikama izložene jednogodišnje i dvogodišnje biljke. Takva su variranja uvjetovana ne samo meteorološkim prilikama, već i cikličkim procesima općenito karakterističnim za živu prirodu i biološkim zakonitostima čiji je mehanizam djelovanja vrlo složen i ne još sasvim razjašnjen.

autor: dr. Ljubiša Grlić

Divlja mrkva (Daucus carota)

Od 50 do 80 cm visoka dvogodišnja štitarka s tankim bjelkastim i vretenastim korijenom.Divlja mrkva raste kod nas u više oblika, a vrlo je česta po neplodnim, suhim, ali i vlažnim livadama i poljima.Često prekriva velike površine, pa je u ljetnim mjesecima, po svojim bijelim štitastim cvatovima, najuočljivija od svih štitarki.Aromatične listove i korijenje divlje mrkve upotrebljavalo je kao povrće siromašnije stanovništvo nekih područja Dalmacije.Listove je bolje upotrebljavati kao začin ili pomiješane s drugim povrćem.

Jaglac (Primula vulgaris)

Trajna oko 10 cm visoka, dlačicama obrasla biljka koja već u rano proljeće razvija lijepe žute peterolatične cvijetovena prizemnim stapkama.Lišće ovog vjesnika proljeća ubrajamo među najbogatije izvore vitamina C.U njima ima 200-530 mg% askorbinske kiseline.U ožujku, u vrijeme cvjetanja, količine ovog vitamina jaglačevom listu iznosi približno 300 mg%; kasnije se u ocvaloj biljci, potkraj travnja, penje na više od 500 mg%, a zatim se postepeno spušta u toku godine tako da u prosincu još uvijek iznosi 200 mg%.Količina karotina u svježem listu kreće se približno oko 4,5 mg%.Od mladih listova mogu se priređivati juhe i variva, umaci i vitaminski čajevi.

Pjegava mrtva kopriva (Lamium allbum L.)

Biljka cvate od svibnja do kolovoza, a česti i po drugi put u jesenjim mjesecima, ponekad sve do početka zime.Raste u listopadnim i miješanim šumama.Mladi listovi ili cijele nadzemne mlade biljke ubrane prije cvatnje predstavljaju zdravo vitaminsko povrće:obično se pripremaju kao varivo.Listovi su posebno bogati karotinom (do 20 mg%).Količina vitamina C u mladoj biljci iznosi od 50 - 100 mg% .

Divlja mrkva	Jaglac	Pjegava mrtva kopriva

Veprina (Ruscus aculeatus L.)

Trajni je zimzeleni polugrm, koji naraste 30-90 cm.Biljka cvate u rano proljeće, sitnim i neuglednim zelenkasto bijelim cvjetićima.Skuhane proljetne izdanke ove biljke, koji nalikuju izdancima šparoge, uživaju u nekim zemljama kao povrće.O njihovoj upotrebi za jelo piše već Plinije u prvom stoljeću naše ere.Plodovi, čini se , nisu izrazito otrovni, a nije poznato da li su se igdje upotrebljavali za jelo.Imaju slatkast, pomalo bljutav okus.Sjemenke veprine služile su kao kavin surogat, a podanak u medicini kao diuretik i dijaforetik.

Češnjača (Alliaria officinalis Andrz.)

Dvogodišnja biljka izrazito jakog mirisa po bijelom luku.Mlade listove češnjače nekada su jeli kao salatu u Engleskoj i Francuskoj, osobito siromašniji slojevi stanovništva.Danas je upotreba ove biljke za jelo većinom napuštena.Britanski stručnjaci preporučuju upotrebu češnjače kao začina, pa i uzgajanje biljke u vrtovima.Za jelo su najprikladniji mladi izdanci, vršci stabljike i mladi proljetni listovi, koji se kod blagih zima pojavljuju već u veljači; mogu poslužiti kao dodatak salatama, a sitno isjeckani i kao zamjena za bijeli luk.Biljku je već po mirisu lako razlikovati od drugih krstašica i nema opasnosti da se zamjeni za neku drugu otrovnu vrstu.Intenzivan miris na češnjak, koji ova biljka razvija trljanjem među prstima, potječe dijelom od alil-gorušičina ulja (nastalog djelovanjem mirozina na sisigrin), a dijelom, kao i kod češnjaka, od alil-sulfida.

Crni sljez (Malva silvestris L.)

Dvogodišnja ili trajna biljka s razgranatom i dlakavom stabljikom, koja može biti prilegnuta, uzdignuta ili uspravna, a naraste i preko 1 m visoko.Crni je sljez od davnina služio kao ljekovita biljka i kao povrće.Sadrži mnogo sluzi, zbog čega se upotrebljava za liječenje kašlja i katara pluća.Sari su Rimljani proljetne listove crnoga sljeza smatrali osobito hranjivim i zdravim.Ubrani od travnja do srpnja, mladi listovi crnog sljeza mogu se prirediti kao ukusno varivo, slično špinatu.U svježim proljetnim listovima ima od 50 do 330 (prosječno 115) mg% vitamina c i čako do 18 mg% karotina.Listovi crnog sljeza bogati su i željezom i kalcijem.Cvjetovi crno sljeza jestivi su u obliku miješanih salata, a služe i za graniranje mesnih i ribljih jela.

Veprina	Češnjača	Crni sljez

Trnina (Prunus spinosa L.)

Trnina je u nas vrlo rasprostranjen grm. Raste često sam, ali i među drugim grmljem i živicom, u svijetlim hrastovim šumama, po brežuljcima. Plodovi dozrijevaju od kolovoza, a ostaju na granama sve do proljeća.Zelenkasto im je meso trpko i kiselo.Mogu se jesti tek prezrele, pošto ih mraz više puta ofuri.Okus im je tada puno blaži, jer sadrže manje kiseline, a više šećera.Zrele trnine sadrže 5-6% invertnog šećera, oko 2% slobodnih kiselinai oko 20 mg% vitamina c.Trnine se na više različitih načina mogu prirediti za jelo.Prirede li se sa šećerom ili octom, gube opori okus.U francuskim i njemačkim priručnicima ima mnogo uputstava za preradu ovih plodova u voćni sok, kompot, žele, miješanu marmeladu, ili rakiju.Osobito je poznat liker od sjemenki trnine "Prunelle".Listovi trnine mogu se upotrijebiti kao zamjena za duhan i za ruski čaj.U njima ima oko 200 mg% vitamina C.

Crna bazga (Sambucus nigra L.)

Gusti grm ili drvo 3-9 m visoko.Grane su iznutra ispunjene mekanom bijelom srčikom.Mirišljavi cvjetovi bazge sadrže malu količinu eteričnog ulja i nešto saponina, glikozida i sluzi.Upotrebljavaju se za čajeve i sokove.S prehrambenog gledišta mnogo su značajnije bazgine bobe.Isprva budu ljubičasto crvene, a kad dozru, u rujnu, postaju crnoljubičaste.Brzo ih i rado pojedu ptice.Kiselkasto slatkastog su okusa.Sadrže oko 10 mg% vitamina C, nešto karotina i vitamina B i E.Pored toga u bobama ima 5-6% šećera, nešto organskih kiselina, treslovina, gorkih tvari te tragova eteričnog ulja.Svježe nisu za jelo, ali se daju na različite načine prirediti.

Crnoj bazgi srodna je abdovina (Sambucus ebulus L.). To je grm s jednogodišnjom šupljom stabljikom, koja naraste do 2 m visine.Bobe su otrovne i neugodna mirisa.

Trnina	Crna bazga	Abdovina

literatura:Samoniklo jestivo bilje // autor:dr.Ljubiša Grlić // foto:Zoran Ožetski